Trublje od tikve, kore drveta i rogovi jednostavniji su oblici glazbenih instrumenata i primjerci nešto starije glazbene baštine, one iz 19. stoljeća, čuvane u Etnografskom muzeju. Priroda određenih poslova, kao što je čuvanje blaga na pašnjacima, često je uvjetovala fizičku razdvojenost ljudi pa se željena komunikacija u takvim prigodama često uspostavljala strukturiranim uzvicima ili uporabom signalnih glazbala kao što je životinjski rog, uz pomoć kojeg su pastiri komunicirali međusobno ali i sa životinjama.
Kuhač navodi: "Čim počne pucati zora a pastir tare u svoj rog (…) tada skoknu ne samo sluge i služkinje na posao, nego i blago poteče, da brzo progrize posljednji zalogaj krme, te nestrpljivo čeka oslobođenje iz zatvora (…) tada poteče sluga otvoriti dvorištna vrata, te dočekati na povratku goveda, koje naš seljak ne zove zaludo «blagom» svojim. Osim ovih zova imadu naši pastiri još i inih, (…) ili pak znak da je koje govedče uteklo ili u kvar zašlo: (…) ili pako neka ljudi ne puste blaga iz staje radi zla vremena ili radi kuge ili vuka. Hoteći pastiri doznati je li tko u daljini zove, je li kola dolaze itd. onda primaknu tanki kraj roga k uhu si, te prisluškuju. Tada se rog zove slušalom. Sjedi li pastir uz širok jarak ili rieku, pa hoće li što reći pastirom s onkraj, to govori u rog, a onda se ovaj zove doglašalom" (Kuhač, 1878: 21).
Izradom sezonskih glazbala, primjerice rogova od kore drveta i guslica od kukuruzovine te svirkom u dvojnice, tamburu ili kakvo drugo solističko glazbalo pastiri su održavali budnost i skraćivali vrijeme koje su provodili na paši (Marošević, 2001: 410).
Truba, trublja i trumbeta može biti izrađena iz jednog komada drveta ili sastavljena od nekoliko letvi međusobno spojenih drvenim ili željeznim obručima. Primjeri drvenih trublji u Zbirci glazbala su pod inventarnim brojevima POH-431/1920 i POH-435/1920. Njih je na području sjeverozapadne Hrvatske otkupio Kuhač koji im korijene pronalazi među slavenskim narodima.
Životinjski rogovi kao što su kravarski rog, rog noćnih stražara i kozarski rog izrađeni su od roga vola, bivola ili koze (POH-432/1920, POH-433/1920, POH-436/1920, Et 14451). Rog bi se odstranio sa životinje, dobro očistio s unutarnje i vanjske strane te dodatno ostrugao suhom travom kako bi bio što glađi. Rog noćnih stražara, za razliku od druga dva, ima još dodatni pisak od trske koji se umeće u tanji otvor te pričvršćuje lanom i lijepi voskom.
Bučina je glazbalo koje se izrađivalo od suhe tikve kojoj se odrezao vrh s jedne strane i polovica okruglog dijela s druge strane, izvadio se unutarnji dio, očistio od koštica i stavio sušiti u dimnjak kuće. Unutarnji se dio potom vrtio nad slabim plamenom kako bi se dodatno ispržile i one preostale niti. U uski se otvor najčešće utaknuo pisak i u njega se puhalo. Trublje od tikve, bučine, rogovi od kore drveta uz zvona, čegrtaljke, bubnjeve i zviždaljke, koristile su se i u ophodima. Njima su ophodnici najavljivali svoj dolazak, objavljivali početak i kraj obreda te sebe isticali kao zasebnu skupinu u odnosu na ostale promatrače (Marošević, 2001: 411). Buka je bila, a i danas je, dominantna zvučna komponenta nekih ophoda, osobito onih u pokladnom razdoblju (ibid).
